Adaptacija deteta na vrtic

Polazak deteta u vrtić ili jasle predstavlja uglavnom prvi izlazak iz porodične sredine, tj. pvo odvajanje deteta od roditelja na duže vreme.

Istovremeno, za dete to može predstavljati i prvi susret sa većim brojem nepoznatih osoba, kako sa decom tako i sa odraslima. Često je ovo traumatična situacija koliko za dete, toliko i za roditelje, jer je ispunjena strahom od odvajanja i naporima da se dete prilagodi novonastaloj situaciji.

Dolaskom deteta u vaspitnu grupu menja se njegov dotadašnji način življenja, uglavnom mimo njegove volje. Ma kako bila izražena potreba za društvom vršnjaka, dete u suštini nema potrebu da sigurnost porodičnog okruženja menja za nešto novo i nepoznato. Zato najveći broj dece reaguje plačem ili na neki drugi način protestuje i izražava svoju tugu zbog razdvajanja. Njima je teško da shvate da je vrtić/jasle dobro i bezbedno mesto kao i da će se roditelji vratiti kroz neko vreme. Strah od odvajanja dominira, a osećanje napuštenosti ih preplavljuje. Manifestacije mogu biti veoma burne i dugotrajne.

Za roditelje je važno da znaju da je izvesna doza straha od odvajanja uobičajena jer je vezanost za porodicu na ranom uzrastu razvojno uslovljena.

Mnogo pitanja u ovom periodu nameće se roditeljima: zašto place, koliko dugo place, da li i druga deca plaču, koliko obično traje adaptacija, šta je može uciniti lakšom, da li da pokušaju ponovo nakon izvesnog vremena, da li je “baka servis” bolje rešenje….
Proces adaptacije je individualan i uslovljen brojnim činiocima. Tok prilagođavanja zavisi od detetovih osobina, od njegovog uzrasta, zdravstvenog stanja, od porodične atmosfere u kojoj dete živi. U principu lakše se prilagođavaju deca koja su jaka i nemaju većih zdravstvenih problema, deca koja žive u porodičnim zajednicama, deca čiji roditelji imaju pozitivan stav prema igri itd.

OSNOVNI TIPOVI ADAPTACIJE
Tri osnovna tipa adaptacije su: laka adaptacija, adaptacija srednje težine i teška adaptacija.

Laka adaptacija predstavlja normalnu reakciju na promenu sredine dece koja su uspostavila sigurnu i stabilnu emocionalnu vezu sa roditeljima. Kod takve dece reakcije i promene u ponašanju prolaze u roku od 10-15 dana boravka u kolektivu, dete se brzo navikava na novu sredinu i raduje se dolasku u nju.
Adaptaciju srednje težine imaju deca čiji se promene u ponašanju produžuju i do mesec dana od dana polaska u vrtić/jasle, tokom kojih dete uporno odbija dolazak u kolektiv.

Teška adaptacija se obično vrlo retko sreće u praksi. Odnosi se na decu kod koja se mogu sresti uporne i dugotrajne reakcije i poremećaji u ponašanju pri dolasku u kolektiv koji traju i po nekoliko meseci. Kod ove dece je prisutno više nepovoljnih činioca koji produžavaju period adaptacije kao što su česta izostajanja iz kolektiva usled bolesti ili nekog drugog razloga, nepovoljni porodični uslovi, negativan stav roditelja prema kolektivu i sl.

Treba napomenuti da najveći broj dece prođe proces adaptacije bez većih problema, a samo mali broj dece prolazi teži oblik adaptacije. Neka deca su sklona reakcijama na fiziološkom planu: odbijanje hrane, odbijanje spavanja, pad imuniteta, česte prehlade i sl., a druga imaju reakcija u ponašanju – plač, agresivno ponašanje. Jedna od mogućih reakcija koja se sreće u slučajevima teže adaptacije je takozvana regresija – kod deteta se pojavljuju oblici ponašanja karakteristicni za neku od prethodnih faza u razvoju. U ponašanju to je: sisanje prsta, mokrenje u krevet, tepanje, traženje dude ili pelena. Sva ta ponašanja su uobičajena u periodu adaptacije. Ona će postepeno slabiti i nestajati brzinom kojom se dete prilagođava novoj sredini i uspostavlja čvrste emocionalne odnose sa vaspitačem i drugom decom.

ŠTA SAVETOVATI RODITELJIMA
Radi brže adaptacije, roditeljima se može savetovati sledeće:

  • da kod kuće govore o vrtiću i ponekad do njega prošetaju sa detetom dok su u dvorištu druga deca;
  • da se predhodno raspitaju o ritmu življenja u vrtiću i postepeno sa njima usklade i kućni ritam (spavanje, boravak na otvorenom, obroke);
  • da planiraju odsustvo sa posla dok je dete u fazi adaptacije, zbog detetovog kraćeg boravka u vrtiću;
  • da upoznaju vaspitačice/medicinske sestre sa osobemostima i navikama svog deteta;
  • da dopuste detetu da ponese svoju omiljenu igračku u vrtić;
  • da pokažu detetu da ga vole i kada ono odbija ostanak u kolektivu;
  • da razgovaraju sa detetom o drugoj deci, o igračkama, o vaspitačicama, da mu pričaju o sadržajima koje vrtić pruža;
  • da rastanke u vrtiću učine kratkim, jer dugi rastanci govore o njihovim strahovima;
  • da ne beže od deteta već da se uvek pozdrave i iskreno kažu kada ce se vratiti;
  • i naravno da uvek održe svoju reč!

Ukoliko je roditelju preteško da se odvoji od deteta, može se predložiti da adaptaciju *odradi* neko od članova porodice koji je blizak detetu.

PROCES ADAPTACIJE
Nije retkost da se deca stupajući u kolektiv nađu u stanju stresa. Oni se često tokom adaptacije:

  • uznemire pri dolasku u kolektiv
  • na razne načine protestuju protiv novonastalih promena
  • odbijaju hranu (gube apetit)
  • san im je poremećen
  • postaju agresivni prema drugima i prema sebi
  • preterano se vezuju za prisutnu odraslu osobu
  • povlače se u sebe

Kada kod deteta primetite neko od ovih ponašanja, ne povlačite ga zbog toga iz vrtića, već pokažete razumevanje i potražite uzroke. Uzroci mogu biti:

  • prezaštićenost porodice(zbog čega nema incijative u aktivnostima s vršnjacima)
  • autokratska stuktura porodice(zbog čega je dete povučeno i plašljivo)
  • nedostatak iskustva u socijalnim kontaktima s vršnjacima
  • negativan odnos prema dečijoj igri u porodici
  • teškoce u adaptaciji npr, kod dece koja prelaze iz jednog vrtica u drugi, iz jednog dela u drugi deo grada, itd
  • polazak u vrtić na kraju predškolskog uzrasta
  • nerazvijen osećaj sopstvenog identiteta, itd…

Ukoliko su dečija socijalna iskustva, pre dolaska u ustanovu bila bogata i raznovrsna, adaptacija može biti znatno olakšana, isto kao što neki neprijatni doživljaji (npr. boravak u bolnici bez roditelja), mogu da imaju suprotan učinak.

PRVI DANI U VRTICU
Negodovanje deteta je očekivano i normalno.
Ne odlazite bez pozdrava ili u žurbi, ali se i ne zadržavajte previše u vrtiću.
Dolazite u dogovoreno vreme po mališana.
Dajte detetu dovoljno vremena da savlada svoj bol zbog *odvajanja*.
Provodite više vremena sa svojim detetom kod kuće u aktivnostima koje mu prijaju.
Budite pozitivno motivisani, jer ako postoji vaš negativan stav prema vrtiću, to se prenosi i na dete
Ako ne želi, ne insistirajte da vam priča o vrtiću. Ono što vas interesuje možete da saznate kroz igru.
Ukoliko se, pored svih napora da razumete i podržite dete, njegova patnja ne smanjuje, a to traje duže od mesec dana – ne oklevajte, potražite pomoc stručnjaka.

Učite svoju decu TOLERANCIJI

U modernom društvu ne možemo izbeći da budemo okruženi ljudima koji se razlikuju po: nacionalnosti, veri, kulturi, običajima, vaspitanju, …

U modernom društvu ne možemo izbeći da budemo okruženi ljudima koji se razlikuju po: nacionalnosti, veri, kulturi, običajima, vaspitanju, fizičkom izgledu, stepenu obrazovanja, a tu su i osobe sa različitim nivoima invaliditeta i drugim razlikama. Neki ljudi vole da budu u raznovrsnim okruženjima, dok se drugi u takvom okruženju ne osećaju baš prijatno. To uglavnom zavisi od učestalosti boravka među različitim ljudima, stepena interakcije sa različitim ljudima, kao i od naših stavova prema razlikama. Veoma je važno znati da će stavovi roditelja u mnogome uticati na stavove koji se tokom odrastanja formiraju kod dece.

Šta je to tolerancija?
Tolerancija je poštovanje, prihvatanje i uvažavanje bogatstva različitosti u našim kulturama, običajima, navikama, vaspitanju, načinu izražavanja … Tolerancija je harmonija u različitostima. Biti tolerantan ne znači tolerisanje socijalnih nepravdi ili odbacivanje ili slabljenje tuđih uverenja. Nasuprot tome, biti tolerantan znači biti slobodan, čvrsto se držati svojih uverenja i prihvatati da se i drugi drže svojih. To znači prihvatanje činjenice da ljudska bića, prirodno različita u svojim nastupima, sposobnostima, situacijama, govoru, ponašanju i vrednostima imaju pravo da žive u miru i da budu kakvi jesu. Tolerancija podrazumeva ne nametanje svojih stavova drugima. Različito ne znači lošije, već drugačije. Videti različitost znači videti pozitivno!

Zašto treba da podstičemo toleranciju kod dece?
Tolerantno ili netolerantno ponašanje nije urođeno, ono se uči, a podloga tolerancije su empatija (razumijevanje drugih i emocionalno uživljavanje u njihovu situaciju, položaj ili problem), moralne vrednosti, poznavanje temeljnih ljudskih prava i temeljnih sličnosti koje postoje među ljudima.
Kako bi naša deca imala uspešnu budućnost, potrebno je omogućiti im da sarađuju sa drugima. Ne bi smela da se plaše iskoraka van zone udobnosti, što znači da ih treba naučiti da razumeju, poštuju i cene druge i drugačije. Ukoliko želimo da se naša deca osećaju sigurno i opušteno u različitim životnim okolnostima, važno je razvijanje i negovanje otvorenosti ka prihvatanju različitosti.

Šta roditelji treba da rade kako bi naučili decu toleranciji?
Roditelji su uzori svojoj deci i učenje po modelu je od suštinske važnosti. Na nama je, da stvorimo sredinu, atmosferu, gde se neguje ono što je pozitivno.
Razmislite o načinu na koji komunicirate i razgovarate o drugim ljudima. Da li je to odraz tolerancije? Pokažite poštovanje prema drugima i deca će ubrzo prihvatiti taj model.
Deca slušaju i uče od vas. Čak i kad neobavezno razgovarate sa vašim partnerom, budite svesni da deca mogu da vas čuju. Izbegavajte šale na tuđ račun ili ponižavajuće reči.
Odgovarajte na dečja pitanja o razlikama iskreno i sa poštovanjem. Svakako je potrebno razgovarati sa decom o razlikama među ljudima, ali na uljudan način, koji će pokazati poštovanje prema bilo čemu što se razlikuje od onoga što dete vidi kod kuće.
Vrednujte razlike unutar vaše porodice. Prihvatite kvalitete svakog člana, bez obzira na različite stilove života, interese i sposobnosti. Deca koja osete da su poštovana, ceniće više i ostale.
Podstičite samopoštovanje u vašoj porodici. Poznato je da se ljudi koji ne poštuju druge retko osećaju srećnima i sigurnima u sebe. Deca koja imaju poštovanje prema sebi imaju tendenciju da budu uljudniji prema drugima. Insistirajte da deca prihvate sebe i druge bez osećaja superiornosti ili inferiornosti.
Uključite svoju decu u situacije u kojima je prisutna raznolikost. To može da bude u sportu, školi, igraonici, na izletu..
Decu treba poučiti da izrugivanje zbog nečega na šta drugi ne mogu uticati (hendikep, izgled itd.) nije opravdano, jer drugome se na taj način samo nanosi bol.
Igra i druženje sa drugom decom su potreba sve dece, a ove potrebe se adekvatno zadovoljavaju u predškolskim ustanovama gde deca kroz igru uče o sebi i drugima, upoznaju svoje okruženje, sagledavaju različite situacije, usvajaju jezik i razvijaju sposobnosti interakcije. Zato je jako bitno da se deca sa posebnim potrebama uključe u redovne vrtiće sa svojim vršnjacima bez smetnji u razvoju .
Aktivnosti koje se dešavaju u vrtićima podstiču komunikaciju i omogućavaju usvajanje socijalnih pravila. Vršnjaci bez smetnji u razvoju predstavljaju pozitivan model, deci ometenoj u razvoju i istovremeno pozitivno utiču u podsticanju razvoja veština kod dece sa posebnim potrebama. Dok pomažu svojim drugarima sa razvojnim problemima, deca bez smetnji u razvoju se osećaju značajno i uzvišeno što svakako utiče na njihovo samopouzdanje, te je značaj ovakvog druženja višestruk
Deca će neretko imati isti nivo tolerancije kao i njuhovi roditelji. Deca nas stalno posmatraju i imitiraju, čak i pre nego što progovore. Deca su ogledalo naših vrednosti i stavova prema drugima. Pokazujući toleranciju kroz svakodnevne reči i dela učimo decu da cene različitosti. Na taj način dajemo priliku deci da se druže i igraju sa drugima i na taj način odrastu u tolerantne ljude, sposobne da prihvate različitosti ljudi koji su drugačiji od njih samih. Prihvatanje različitosti je jednako važno za formiranje ličnosti deteta, kao i tolerantnost prema različitostima za uspešno snalaženje u savremenom svetu!

Polazak deteta u vrtić je jedan od najznačajnijih događaja u ranom detinjstvu, kako za samo dete, tako i za celu porodicu.

U trenutku kada shvate da svoje dete, nešto najdraže na svetu što imaju, treba da povere novim i nepoznatim ljudima, roditelje preplave bujice različitih osećanja. Javlja se roditeljski strah od odvajanja od deteta, kao i briga da li će osobe u vrtiću adekvatno brinuti o detetu. Neminovno je da roditelji tada počinju da se preispituju. Da li postupam ispravno jer želim da dete krene u vrtić? Hoće li se vaspitači u vrtiću dobro ophoditi prema mom detetom? Hoće li se dete navići na novonastalu situaciju i novi ritam dana? Kako će dete prihvatiti svoje vršnjake u vrtiću? Sva ova pitanja i nedoumice koje roditelje muče su očekivana i normalna, ali treba znati da, kada porodica odabere kvalitetan vrtić i kada se period adaptacije deteta na vrtić završi, roditelji će shvatiti da je većina briga bila neosnovana.

Odabiru vrtića treba pristupiti temeljno. Na samom početku, roditelji treba da se raspitaju kod prijatelja, rođaka, suseda, roditelja u parku… u koji vrtić idu njihova deca i kakva su njihova iskustva. Iako se na osnovu tuđih iskustava ne može doneti konačna odluka, ona bi mogla biti od velike pomoći. Roditelji, takođe, mogu pogledati i internet stranice vrtića, a potom, treba da posete ustanove za koje smatraju da bi mogle doći u obzir kao mesto u kom bi boravilo njihovo dete.

Obilazak vrtića
Jedan od prvih koraka koji je neophodno napraviti prilikom odabira vrtića jeste zakazivanje sastanka i obilazak vrtića. Prilikom zakazivanja sastanka obratite pažnju na strpljenje i ljubaznost zaposlenih od kojih dobijate odgovore na vaša prva pitanja. Važno je da ljudi koji će sa vašim detetom u vrtiću provoditi više vremena nego vi kod kuće, budu kvalitetno obrazovani, ljubazni i strpljivi, kako za vas sada dok birate vrtić, tako i u budućnosti za vaše dete.

Prilikom obilaska vrtića potrebno je obratiti pažnju na više stvari: lokaciju objekta, higijenu i bezbednost objekta, enterijer vrtića, opremljenost edukativnim i igrovnim materijalima i sredstvima, izgled, higijenu i raspoloženje zaposlenih, raspoloženje dece koja se nalaze u trenutku posete u objektu. Ukoliko vrtić poseduje dvorište važno je sagledati uređenost i bezbednost prostora koji je adaptiran za decu. Prostorije treba da budu svetle i vesele, ali i da odišu prijatnom, pozitivnom atmosferom i toplinom zaposlenih.

Lokacija
Lokacija često ima veliki uticaj prilikom odabira vrtića. Roditeljima je važno da vrtić bude u blizini mesta stanovanja ili blizu posla, kako bi mogli lakše da se organizuju u toku dana. Međutim, ukoliko se lokacija vrtića koji vam se dopada ne nalazi u vama usputnom delu grada, proverite da li taj vrtić pruža uslugu organizovanog prevoza dece na relaciji kuća–vrtić–kuća.

Predškolska ustanova vrtić „MEDA“ poseduje veliki vozni park, koji se sastoji od novih, namenskih, komfornih putničkih vozila sa dečjim sedištima. U ovim, po ukusu dece dizajniranim vozilima, veliki broj mališana se prevozi na relaciji vrtić–kuća–vrtić. Roditelji uslugu prevoza mogu koristiti u oba smera ili u samo jednom smeru, tokom cele radne godine ili povremeno.

Radno vreme i fleksibilnost
Imajući u vidu da je većina roditelja prezaposlena, radno vreme vrtića je najčešće presudan faktor prilikom odabira vrtića. Veoma je važno da radno vreme vrtića može da isprati režim radnog dana roditelja. Vrtić treba da bude partner porodice u odgajanju deteta i da svojim radnim vremenom pruži mogućnost roditeljima da se potpuno i predano posvete svojim radnim obavezama. Moderan vrtić treba da bude oslonac porodice i u trenucima kada baka ili bejbi siting servisi zataje. Vrtić po meri porodice je onaj vrtić gde će roditelj i van formalnog radnog vremena moći da nađu kvalitetnu brigu, pažnju i utočište za svoje dete. PU „MEDA“ roditeljima pruža produženi boravak dece u vrtiću, što podrazumeva dolazak dece pre 7:00 časova ujutru i odlazak dece iz vrtića nakon 19:00 časova. Roditeljima se pruža mogućnost boravka dece neradnim danima, višednevni boravak dece u vrtiću, ali su, takođe, moguća i individualna ili grupna noćenja dece u vrtiću.

Zaposleni
Ličnost samog vaspitača, njegovo obrazovanje, poreklo, psiho-fizičke, kvalifikacione i iskustvene sposobnosti, kao i porodične okolnosti, igraju važnu ulogu u procesu formiranja ličnosti deteta. Formalno obrazovanje vaspitača je samo polazište za kvalitetan rad sa decom.

Moderan vaspitač je uvek raspoložen, nasmejan, posvećen, informisan i požrtvovan vaspitač,koji putem seminara, obuka i treninga, ali i putem individualnog usavršavanja, prati trendove i novine u pogledu predškolskog obrazovanja.

U Predškolskoj ustanovi vrtića „MEDA“ sa decom radi tim visokoobrazovanih, mladih i motivisanih vaspitača, medicinskih sestara i stručnih saradnika pedagoga i psihologa, defektologa, logopeda, medicinskih radnika na preventivi, profesora razredne nastave, profesora stranih jezika, profesora muzike i trenera sporta, a koji zajedno čine jedan od najvećih kvaliteta ove ustanove.

Program – osnovni i dodatni
Vaspitno-obrazovni program 21. veka zasniva se na učenju kroz igru. Ta igra treba da bude dovoljno podsticajna i fleksibilna da dozvoli individualni razvoj svakog deteta, ali i dovoljno sadržajna da podstakne njihov kognitivni razvoj i samodisciplinu.

Program koji se u predškolskoj ustanovi realizuje treba da obuhvata:

  • Zdravstveno preventivni rad i negu dece jaslenog uzrasta
  • Edukaciju i rad sa decom vrtićkog uzrasta
  • Pripremni predškolski program

Pojedinim roditeljima je veoma važno da vrtić nudi i širok spektar dodatnih usluga. Oni obično žele da dete tokom svog boravka u vrtiću pohađa i dodatni sportić, uči dodatno strane jezike ili možda ima obezbeđen rad sa logopedom, fizioterapeutom ili defektologom. Za neke roditelje, pak, postojanje dodatnih aktivnosti u vrtiću nije presudno za odabir samog vrtića. Pravi vrtić za vaše mališane je onaj vrtić u kome se dete oseća sigurno, spokojno i samouvereno da uz pomoć vaspitača i svog drugog osoblja izrazi svoje potencijale do maksimuma. Odabirom pravog vrtića svom detetu otvarate vrata da pobednički zakorača u život i hrabro se uhvati u koštac sa svim životnim izazovima koji ga očekuju. I ne manje važno, dragi roditelji, vi imate mogućnost da se poslovno ostvarite jer ste spokojni i bezbrižni, znajući da vam je dete u sigurnim rukama pravih stručnjaka, u najboljem dečjem carstvu koje ste za svog princa ili princezu mogli da odaberete.

Dečija individualnost

Svako od nas je jedinstven eksperiment. Po našoj fizičkoj, mentalnoj i emocionalnoj konstituciji svi smo mi različiti u odnosu na bilo koga drugog u svetu.

Imamo sopstveni način šetanja, pričanja, trčanja, pisanja, bacanja lopte. Razlikujemo se u sposobnosti korišćenja jezika, asptrahovanja, izgovaranja, pamćenje. Niko drugi ne vidi, ne čuje, ne miriše, ne oseća baš tako kako mi to radimo. Razlikujemo se po energiji koju nosimo, načinu spavanja, temperaturi tela, srčanom radu, interesovanjima, talentima.

Da, može se reći da je praktično svaka oblast ljudskog postojanja potpuno individualizovana. Kod dece kao i kod odraslih, postoji beskonačna raznolikost. Neke su bebe tihe, neke puno plaču. Neke uporno traže nešto, druge lako gube interesovanje. Neke spavaju celu noć i jedu u pravilnim razmacima, dok se druge bude gladne u različito doba dana i noći. Od samog početka deca traže da ih neko vidi i tretira kao individue.

Način odrastanja je uvek jedinstven
Vaša dece će nastaviti da tokom razvoja izražavaju svoju individualnost. Svako ima sopstvena pravila odrastanja. Neka deca prohodaju već sa devet, druga tek u petnaest meseci. Neka u drugoj godini izgovaraju nekoliko stotina reči, dok druga tek počinju da govore. Neka deca se u startu teško odvajaju od svojih stvari i nerado ih dele sa drugima, druga se lakše približavaju drugoj deci. Sve to spada u opseg normalnog ponašanja. Taj je opseg širok i vrlo raznolik, što ne znači da se iz njega ne može izaći: tako na primer ako dete do 18. meseca ne progovori ni jednu reč, nije loše posavetovati se sa lekarom.

Ne treba preterivati sa očekivanjima
U većini slučajeva treba poštovati ono što nam je priroda podarila. Kao roditelji, kod naše dece najlakše prihvatamo fizičke razlike, kao što su težina, boja kose i očiju. U ostalim domenima, kao što su sposobnosti i temperament, ponekad zaboravljamo nasledne činioce. Dešava se da želimo da naše dete bude iznad prosečno, ili baš kao mi. Dešava nam se da poredimo našu decu sa drugom. Možemo čak preterivati i od dece tražiti da rade stvari koje su za njih nemoguće.

Takvi napori obično ne uspevaju. I ne samo to, čak i kada postoje najbolje namere, oni mogu deci štetiti, zato što decu odvlače od onoga što bi ona stvarno želela da budu. Umesto toga, deca postaju frustrirana, povlače se, odustaju. Zato upamtite da:

• ne prisiljavate decu
• nemojte ih stalno porediti sa drugim
• decu treba tretirati kao individue
• treba se radovati njihovoj različitosti.

Razlike među ljudima su ne samo normalne nego i poželjne. Prihvatajući i podržavajući razlike među decom biće i Vama bolje. Osećaćete manje napetosti i više radosti zbog toga što ste roditelj.

Šta je to „normalno“?
Skoro da ne postoji tako nešto kao što je “prosečno dete”. Svako dete raste na sopstveni način i sopstvenim tempom. Pogledajte koliko se ovo dvoje dece razlikuju:

ĐORĐE
Treći dan života
Od samog početka bio je miran i „laka“ beba. Nije plakao ni kad su ga prvi put oprali. Ponekad je kunjao, ali je u principu jako malo plakao. Kad nije spavao, mahao je rukama i gledao okolo.

Šesti mesec
U to doba već je spavao celu noć i redovno jeo. Nije se mnogo kretao, a nije puno voleo ni da sedi. Voleo je da se igra sa jednostavnim predmetima, kao što su kocke i šolje. Radovao se novim iskustvima. Rado je prihvatao čvrstu hranu i kupanje.

Druga godina
Prohodao je tek u 14-om mesecu, ali je zato počeo da govori u 10-om. Znao je puno reči. Rado je gledao u knjige i brbljao. Pošto nije posezao za stvarima, roditelji su mu dohvatali igračke i on ih je uvek rado prihvatao. Na nošu se navikao sa 20 meseci.

Peta godina
Đorđe je pošao u vrtić i od prvog dana ga je voleo. Vrlo je brzo naučio da čita. Umeo je lepo da se zaigra sa drugom decom.

DEJANA
Treći dan života
I pre samog rođenja, Dejana je bila vrlo aktivna. Njena majka nije noću mogla od nje da spava jer se beba sve vreme ritala. Izašla je na svet plačući i koprcajući se. Posle je još dugo plakala. Kada nije spavala, stalno je bila u pokretu.

Šesti mesec
U toku noći je spavala samo nekoliko meseci. Bila je pravi mali đavo. Sate je provodila gurajući se i sedeći, uspinjući se da stoji. Obično je protestovala protiv stvari koje su joj odrasli radili: kupanje, nova hrana… No, kada bi joj se to nekoliko puta nudilo, obično bi ih probala i prihvatala.

Druga godina
Dejana je prohodala već sa godinu dana. Veoma je brinula svoje roditelje jer je stalno upadala u nevolje. Pošto voli da stvari radi po svome, obično je bivala besna kada joj to ne uspeva. Nije volela promene i odbijala je dugo da sedi na noši. Uvek je sama odlučivala kada je „gotova“.

Peta godina
Dejana je svoj prvi dan u vrtiću provela plačući. Ipak se krajem prve nedelje privikla. Teško joj je padalo da mirno sedi i na nešto se koncentriše. Svi su je u vrtiću voleli. Većina dece pokušava da je kopira iako nemaju takve sposobnosti.

Želja svakog roditelja je da ima dete koje je odgovoran i zreo član društva. Disciplina je, naravno, deo tih napora.

Istraživanja pokazuju da i pored važnosti vršnjaka, roditelji obično imaju mnogo veći uticaj na dečiji razvoj nego što oni to misle. Disciplinovanje dece traži velike napore, ali je glavna ideja u tome da se i dečije i roditeljsko ponašanje može menjati. Promena ponašanja traži puno vremena i promišljene postupke.

Neki roditelji jednostavno nemaju vremena, energije ili strpljenja u pokušaju da izazovu promenu kod deteta ili kod sebe samih. To nije lako, ali ipak pročitajte ovu brošuru. Pokušaćemo da vas ubedimo da je to moguće.

DISCIPLINOVANJE DETETA SE MOŽE URADITI!
Evo nekoliko bitnih komponenata pozitivnog procesa koji vodi boljoj disciplini u vašem domu.

1. Neka vaša deca znaju da ih volite.
Neka vaša deca znaju koliko cenite njihove dobre osobine. Ne uzimajte olako njihovo dobro ponašanje. Ne zaboravite da ih povremeno nagradite, ove nagrade mogu biti u obliku dužeg čitanja vašoj deci, provođenja vremena sa detetom u aktivnosti koju je ono izabralo ili čak nečeg veoma jednostavnog, kao što je zagrljaj. Pažljivo slušanje vaše dece, zagrljaji, osmehivanje i priča sa njima – sve su to nagrade koje im možete ponuditi mnogo puta tokom svakog dana. Jedna od najsnažnijih nagrada za decu je ljubav, interesovanje i pažnja koju oni dobijaju od svojih roditelja.

2. Neka vaša deca tačno znaju šta od njih očekujete – postavite granice.
Postavite granice za aktivnosti u kojima vaša deca nisu spremna da se kontrolišu. Deci je potrebno da tačno znaju šta roditelji od njih očekuju, kao i to kako roditelji reaguju na njihovo ponašanje.

Važno je da jasno postavite svoje zahteve. Na primer, deci je mnogo lakše da se ponašaju po uputstvu : “Molim te stavi svoju cašu na sredinu stola” , nego “Budi pažljiv sa svojim mlekom, blizu je ivice stola i pašće”. Postavite pravila za koja mislite da su važna i budite čvrsti u pogledu toga da li ih se deca pridržavaju. Pre svega, ne postavljajte pravila za koja nemate nameru da ih sprovedete.

3. Ohrabrite odgovorno donošenje odluka.
Kada je god moguće, pronađite oblast u kojima znate da vaša deca mogu donositi sopstvene odluke. Ukoliko vam dete pride sa nekim zahtevom za koji osećate da treba da bude odbijen, probajte da kažete: „Šta bi ti rekao da si na mom mestu? Šta treba ja da kažem? Koji treba da budu moji razlozi?“ Shvatiće da, ukoliko trenirate vašu decu kao odgovorne individue, znatno će se povećati stepen njihove odgovornosti.

4. Budite dobar primer.
Imajte na umu da su deca odlični imitatori. Dok im govorite zašto mislite da ona ne treba da viču, varaju ili budu okrenuta prema drugima, postarajte se da ona ne mogu da navedu neki primer vašeg ponašanja koji je u suprotnosti sa onim što govorite. Budite pošteni, jer se pretvaranje vidi.

5. Ohrabrite decu da poštuju odgovarajući autoritet.
Kod kuće, u školi i u drugim područjima njihovog života, deci je potrebno da vide značaj poštovanja autoriteta. To je jednostavna činjenica da se neke stvari neće i ne mogu promeniti. Neka pravila moraju biti poštovana. Pomozite deci da shvate da je štetno i po njih i po druge da se stalno raspravljaju, tuku i izazivaju probleme sa vršnjacima i odraslima. Deca treba da uvide kako njihovo loše ponašanje utiče na druge ljude.

6. Zabavljajte se sa decom.
Deci je potrebno da budu u kontaktu sa odraslima. Pronađite tokom svake nedelje neko utvdeno vreme da obavljate aktivnosti kao porodica. Bavite se sportom, igrajte igre, podelite hobije, posećujte muzeje – to su samo neke od brojnih aktivnosti u kojima roditelji i deca mogu zajedno učestvovati. Takođe, pozovite decu da vam se pridruže u nekim aktivnostima u kojima obično ne učestvuju. Ohrabrite ih da postavljaju pitanja i da izraze svoju tačku gledišta.

A ŠTA SA KAZNAMA?
Do sada smo prilazili temi discipline govoreći o pozitivnim metodama. Menjanje ponašanja pozitivnim metodama je najbolji način. Međutim, to je prilično spor proces, a vi možete poželeti da neka ponašanja vaše dece izmenite brže. Kažnjavanje, ako se pravilno koristi, može izazvati brze promene u ponašanju koje uznemirava porodicu. Preporučuje se, naravno, da se kažnjavanje štedljivo koristi. Ono će podstaći dete da se uzdrži od izvesnog ponašanja, ali vaš pravi zadatak roditelja je da naučite dete da bude ličnost. Koristeći pozitivne metode koje su ranije opisane, naučite vaše dete pozitivnom načinu ponašanja.

Efikasno kažnjavanje se oslanja na uskraćivanje nagrada ili privilegija, ali ukazuje na način kako se one mogu ponovo steći. Pre kažnjavanja, dobra ideja je da se deci da signal (upozorenje da sa takvim ponašanjem odmah treba prestati). Zatim treba da usledi kazna, odmah nakon prekršaja, tako da dete shvati vezu između lošeg ponašanja i kazne.

Izbegavajte fizičko kažnjavanje u odnosu na druge oblike disciplinovanja (kratke periode izolacije ili uskraćivanje privilegovanih aktivnosti), orijentišuci se više na samo ponašanje, nego na detetovu ličnost. Ukoliko kazna fizički povredi dete, brzo će se pojaviti mržnja. Međutim, zbog toga što je fizička kazna ponekad pogodna, treba voditi računa da ne bude ni stroga ni duga. Fizičko kažnjavanje može biti štetno po dete i neće postići cilj. Pored toga, nijedan roditelj ne želi da ga se deca plaše. Ako roditelj ošamari ili udari dete u ljutnji, neželjeno ponašanje se može zaustaviti, ali pojaviće se dve stvari kao loše u ovakvom postupku:

1. i roditelj i dete će, verovatno, biti uznemireni izvesno vreme;
2. nijedan roditelj ne može udarati dete uvek kada ono učini nešto nepoželjno.

NE ODUSTAJTE!

Doslednost će uticati na uspeh onog metoda disciplinovanja koji koristite. Svaki put kada tražite od deteta da učini nešto, vi ste takođe uključeni.

Budite predvidljivi – idite do kraja. Imajte na umu, takođe, da se vaše dete može ponašati loše neko vreme. U tom slučaju, kada počnete sa ispravljanjem takvog ponašanja, ono možda neće misliti da to stvarno nameravate. Deca će naučiti da vam je to stvarna namera ako dosledno sprovodite svoj program. Ukoliko vidite da vaše dete “upada” u ponašanja koja ne možete sami korigovati, možda je vreme da potražite pomoć sa strane. Kada se osetite umornim u vezi vaših napora detetov vaspitač, pedagog, dečiji psiholog, mogu biti od pomoći, predlažući vam neke korisne ideje i strategije.

Imajte na umu da je menjanje ili uspostavljanje discipline dug, spor i često dosadan proces. Važna stvar je da se formira jasan cilj, a zatim preduzmu pravovremeni koraci u pravcu rešavanja problema.